Skip to main content

Tikovi

Tikovi su brzi, nevoljni, nekontrolisani pokreti ili zvukovi koji inače imaju oblik voljne automatske radnje ili simboličkog pokreta ( treptanje, namigivanje, smicanje ramena, nakašljavanje, istezanje vrata). Oni mogu imati simbolizaciju, ali mogu biti i neka vrsta motorne reakcije na ugroženost (pokreti koje je dete učinilo u trenutku nastupanja straha); mogu imati i kontrafobično značenje i mogu se približiti prisilnim radnjama ili biti elemenat imitacije. Javljaju se i kod odraslih, al su ipak češći kod dece.

Tikovi mogu biti jednostavni (kada obuhvataju nekoliko mišića ili zvukova) i složeni ili kompleksni (obuhvataju nekoliko grupa mišića ili cele reči i rečenice); motorni- mogu se javiti na bilo kom delu tela i biti kratki, naizgled beznačajni pokreti kao što su treptanje, trzanje glavom i ramenima ili složeniji, koji traju duže, sporiji su i smisleniji pokreti kao npr.udaranje, griženje, neki izrazi lica. Tikovi mogu biti i vokalni i kreću se od besmislenih zvukova ili glasova, preko slova, reči, fraza pa i do toga da detetov govor u potpunosti bude abnormalan, uz narušenu i suprasegmentnu strukturu govora. Zavisno do vremena koliko traju, tikovi mogu biti prolazni (javljaju se više puta na dan najmanje mesec dana ali ne i duže od godinu dana) i hronični koji traju traju duže od godinu dana i pod uslovom da postoji samo jedan- motorni ili vokalni tik.

tikoviNastanak tikova se najčešće pripisuje razlićitim emocionalnim faktorima. Mogu se javiti u raznim stresnim situacijama po dete kao što su polazak u vrtić ili školu, rođenje drugog deteta u porodici, promene mesta stanovanja, odlazak na odmor, ali i svađe među roditeljima ili promena u porodici.Tikovi takođe imaju i organsko poreklo (kao posledica preležanog encefalitisa ili horee minor), a posotji i genetska osnova za njihovo javljanje.

Tikovi se mogu pojačati u situacijama kada je dete pod stresom, nervozno ili umorno. Bitno je pratiti dete i pokušati proceniti sta je to moglo da dovede do pojave tika, da se ono zbog toga ne opominje i ne kažnjava, da mu se ne skreće pažnja jer mu se time može samo otežati, uticati na manjak negovog samopouzdanja i uz rizik da se taj tik još više učvrsti.

Kod neke dece tikovi prođu “sami od sebe”, dok se kod neke to ne dešava, već vremenom mogu da se još više usložne i učvrste. U zavisnosti u kojoj meri oni utiču na detetov život, ako ga ometaju da funkcioniše u socijalnoj sredini i otežavaju mu komunikaciju neophodno je potražiti stručnu pomoć.

Literatura:
DSM-IV, Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje Američke psihijatrijske udruge. Naklada Slap, 1998.
MKB-10, Višeosna klasifikacija psihijatrijskih poremećaja u djece i adolescenata Svjetske zdravstvene organizacije. Naklada Slap, 2003.
http://www.keepkidshealthy.com/schoolage/tics_school_children.html