Razvojna govorna apraksija i integracijska stimulacija
Termin integracijska stimulacija uveo je Milisen ( 1954. ), koji je opisao program za tretman Dislalije. Ova metoda oponašala je i naglašavala vizualne i auditivne modele. Integracijska stimulacija koristila se za tretman dizartrija ( Rosenbek i La Pointe, 1985. ) i stečenih apraksija govora ( Rosenbek, 1985; Rosenbek, Lemme, Ahern, Harris i Wortz, 1973. ). U praksi, integracijska stimulacija je najčešći pristup tretiranja djece s govornim poremećajima.
Ovaj termin se još uvek koristi za opisivanje tretmanskih pristupa koji od klijenta zahtevaju oponašanje izgovora po modelu, s pažnjom usmerenom na auditivni i vizualni model. Mnogi tretmanski pristupi koji uključuju taktilne, gestikulacijske i prozodijske pristupe koriste i integracijsku stimulaciju kao deo strategije. ( Caruso, A. J.; Strand, E. A., 1999. )
Postoje tri glavne perspektive u tretmanu dece s apraksijom. To su:
- integracijska stimulacija ( „slušaj me, gledaj me, radi šta ja radim“ ) koja koristi „bottom up“ pristup, počinjući s kratkim, fonetički jednostavnijim iskazima koji prelaze u fonetički teže stimuluse;
- pristup u kojem se taktilni i gestikulacijski znakovi koriste za pomoć deci u izvođenju tačnih pokreta; i
- prozodična znakovna metoda koja naglašava prozodiju i koristi više lingvističkih komponenata.
Mnogi tretmani uključuju kombinaciju ovih perspektiva.
Osobe koje koriste integracijsku stimulaciju takođe koriste i veliki deo taktilnih i gestikulacijskih znakova. To je važno za olakšavanje poboljšanja u aspektu prozodije govora u početku tretmana, te uvođenja aktivnosti za jačanje leksičkog i rečeničnog naglaska.
Razvojna apraksija govora je motorički govorni poremećaj koji pogađa detetovu sposobnost da planira i slijedi glasove koji su neophodni za jasan i razumljiv govor. Ponekad se koriste i nazivi kao što su Razvojna Verbalna Apraksija, Dispraksija, Verbalna Apraksija i Artikulacijska Apraksija. Djeca s razvojnom apraksijom govora imaju teškoća u pripremanju i koordiniranju svojih mišića za govornu produkciju. Odnosno, oni imaju teškoća u planiranju i izvođenju preciznih, visoko profinjenih i specifičnih serija pokreta jezika, vilice, usana koji su potrebni za razumljiv govor.
Razlozi za upotrebu integracijske stimulacije
Cilj ovog tretmana je skupiti sve podatke, odrediti nivo oštećenja procesuiranja i oblikovati tretman.
Kod dece s fonološkim oštećenjem kliničar ponekad radi na poboljšanju auditivnog procesuiranja i diskriminacije pa razvoj fonološkog nivoa jezika može napredovati.
Glavni cilj tretmana trebao bi biti vežbanje procesuiranja koje ne funkcioniše dobro. Prema tome, za decu s deficitom senzomotoričkog planiranja i programiranja ( razvojna apraksija ili sumnja na razvojnu apraksiju ), odgovarajući tretman bi ponudio hijerarhijski organizovan niz stimulativnih vežbi specifičnih pokreta za govornu produkciju. To bi pružilo priliku nervnom sistemu da vežba senzomotoričko govorno procesuiranje, prvo s maksimalnom stimulativnim podupiranjem, a onda s postupnim nestajanjem pomoći, nakon čega dete preuzima veću odgovornost za procesuiranje.
Integracijska stimulacija usmerava pažnju na vremensko usklađivanje podsticaja i odgovora pa interakcije. Stvara motorički pristup tretmanu jer se usmerava na uzorke pokreta i cilj joj je akustički output. Svi modeli su vizualni i auditivni jer kliničar izgovara dok dete ili odrasli gleda što je važno za motoričko učenje.
Iako je integracijska stimulacijska metoda odgovarajuća za djecu s motoričkim oštećenjem, za neku decu s govornim poremećajima ovaj pristup nije uspješan. Da bi se postigli rezultati djeca trebaju biti sposobna održati selektivnu pažnju i uspostaviti kontakt očima kako bi mogli videti kliničareve usne, vilicu i pokrete jezika. Dete bi trebalo biti sposobno imitirati. U praksi se pokazalo da većina dece koja imaju sposobnost imitiranja više su motivisana za rad. Deca čije veštine još nisu razvijene ili su im pak preteške ( npr. deca s autizmom ili ozbiljnim kognitivnim teškoćama usled traumatskih ozleda mozga ) verovatno neće imati koristi od ovog pristupa. U mnogim slučajevima važnije je usmeriti pažnju na semantičke i pragmatičke aspekte nego na motoričke govorne veštine.
Važno je objasniti ciljeve tretmana djeci i njihovim roditeljima. Primarni cilj u tretmanu deteta s razvojnom apraksijom je poboljšavanje sposobnosti planiranja i izvođenja pokreta koji su potrebni za govornu produkciju nudeći detetu priliku da vežba pokrete.
Jednom kad su određeni ciljevi za tretman ostvareni i kad je određen izbor integracijske stimulacije i dalje postoji veliki broj odluka koje kliničar mora doneti.
LITERATURA
Caruso, A. J.; Strand, E. A., ( 1999. ), Treatment of Developmental Apraxia of Speech: Integral http://www.kintera.org
http://www.apraxia-kids.org/site/apps/ne/content.asp?c=chKMIOPIIsE&;b=8390378ct=837215
KORISNA
Stimulation Methods. Clinical Management of Motor Speech Disorders in Children, New York, str. 109 – 146